cvit

• (Ijekavian): cvijȇt
• (Ekavian): cvȇt

From Proto-Slavic *květъ.

• IPA^(key): /tsʋîːt/

cvȋt m (Cyrillic spelling цви̑т)

1. (Chakavian, Ikavian) flower
   • 1375, N.N., Muka svete Margarite (transcribed from Glagolitic original):

     Po travici toj zeleni

     ja ću brati cvit rumeni

     ter ću sebi venčac viti

     dokle trava vas nasiti.

   • Late 15C, Džore Držić, Radmio i Ljubmir:

     Ja ću poć po svitu svudi se tukući

     Jak pčela po cvitu slatki med ištući.

   • 1501, Marko Marulić, Judita:

     Još iz dna izvita ne biše sva zora,

     ni rosa sa cvita opala, da gora

     biljaše jur zgora visoko varhami,

     a struja od mora mišaše iskrami.

   • 1622, Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga:

     Kaže ropstvo, krije verigu,

     Ište zdravlje u nemoći,

     Kami u cvijeću, cvit na snigu,

     Snig na suncu, sunce u noći.

     Vjeru i ljubav tko god scijeni

     U nekrepkoj naći ženi.

   • 1762, Matija Antun Relković, Satir iliti divji čovik:

     On već dili kom mladu ptičicu,

     komu voćku, kom cvita kiticu